Druga noć: Ne brini se, pogriješićeš

Te noći je bilo neobično malo gostiju. Dva pijanca u uglu koji od ulaska vode žustru raspravu, elegantana dama sa širokim šeširom i stariji gospodin koji je pokušavao da se skoncentriše na čitanje novina.

Orkestra nije bilo, ali sudeći po licima gostiju, niko to nije ni primjećivao. Svi su bili okupirani sopstvenim mislima i problemima da im je odsustvo prijatnih melodija, na neki čudan način, i prijalo.

Ja sam po običaju pokušavao ljudsku tugu da sakrijem u alkoholu, ali ni te noći ona nije htjela da pobjegne. Bila je tu, u svoj svojoj veličini, kao i prvog dana. Kao i drugog i trećeg, i mnogo dana posle.

Dok se prozirni dim damske cigarete gubio u vrtlogu nedefinisanih oblika, pijanci suzama stavljali tačku na raspravu, a stariji gospodin uredno presavijao časopis iz prošlog vijeka, začula se škripa vrata, četvrti put te noći.

Pojavio se gospodin poznih godina u savršeno krojenom odijelu boje slonovače. Niskog rasta, pravilno skraćene sijede brade, kestenjastih očiju sa blagim osmjehom, izgledao je kao da mu je neprijatno što mora, bar na kratko, da naruši atmosferu koja je vladala.

Skinuo je mali, ovalni šešir, i lagano se poklonio.

– Dobro veče! – prijatni glas na trenutak je zaustavio je haotičnu idilu.

Gosti su ga ovlaž pogledali i nastavili kroćenje besciljnih misli.

Sjeo je za šank i naručio viski, bilo koji, ali da je trideset i pet godina star. Tačno toliko.

Iznenadio me ovaj zahtjev, i moram da priznam da me je zanimalo zašto ta brojka. Nisam ga pitao, znao sam da će da mi kaže, svi kažu.

Posle 10 minuta traganja po magacinu donijeo sam flašu Teravusa, tačno 35 godina staru. Obrisao sam prašinu i nepoznatom gospodinu nasuo prvu čašu.

Popio je naiskap, gurnuo čašu prema meni, i počeo svoju priču.

– Prije tačno 35 godina sam prestao da pijem viski. I sav alkohol. Nije mi nedostajalo, ali pogriješio sam. I znao sam da ću da pogriješim.

– Znaš, tokom svoje mladosti sam imao velike dileme. Uvijek me je mučilo šta ću da uradim, kojim putem da krenem, šta da izaberem. Godinama su me sve te odluke potiskale i spriječavale da uradim velike stvari. Taman bih krenuo nekim putem, crv sumnje bi počeo da me izjeda i ponovo bih računao da li sam pogriješio i da li je možda druga odluka bila bolja.

– Sve te dileme i razmišljanja su samo unosila potištenost u moj život, i spriječavala da uradim stvari do kraja. Ničim nisam bio zadovoljan, uvijek sam mislio da sam mogao bolje. Vremenom je moje preračunavanje i vaganje odluka postalo opsesija. Te loše misli su me toliko okupirale da sam počeo odbranu viskijem. Pomagalo je po noći, ujutru je sve bilo isto.

– Jedne noći, prije tačno 35 godina, upoznao sam čovjeka, za šankom birtije u koju sam često odlazio. Bio je odrpan i neuredan, kao i mnogi koji su posjećivali to mjesto. Jedino što mi je ostalo upečatljivo kod njega su neobično drugačije oči.

– Rekao mi je, plati mi piće i ja ću ti riješiti stvar koja te najviše muči. Nasmješio sam se i naručio dva viskija.

– Vidiš i u tom trenutku, u besmislenom razgovoru, imao sam dilemu, šta da ga pitam. Iako nisam očekivao odgovor koji će da me usreći, i dalje nisam znao šta da izaberem.

– Na posletku mu rekao da ne znam šta bih ga pitao, to me muči.

– Tada je popio svoj viski, i odgovorio mi:

“Tebe brinu odluke. Mučiš se oko toga da li ćeš stvari da uradiš valjano, i da li će vrijediti ono što si uzeo kao ispravno. To je zato što nisi spoznao život. Sve te komplikacije u tvojoj glavi u stvari imaju jednostavan odgovor:

Šta god da izabereš, pogrešno je. 

Da, toliko je jednostavno. Svaka odluka koju doneseš u životu je pogrešna. Ništa nije ispravno. I ta gospođica koju trenutno gledaš je pogrešna odluka. Ova iza leđa je bolja prilika od nje. Ali, iako bolja od odluke koju ćeš večeras da napraviš, ona je pogrešna u odnosu na damu koja sjedi sama u restoranu tri bloka odavde. I tako u krug.

Savršenstvo ne postoji. Ne postoji prava odluka. Sve je pogrešno.

Bitno je da sa tim greškama živiš, i da izvučeš najbolje iz njih. Ne gledaj unazad, jer zaludno je mijenjati grešku za grešku. Ne gledaj ni unaprijed, jer greške često nemaju rešenje. Živi sada, najbolje što možeš.”

– Narednog jutra sam se probudio na podu stana, ne znajući da li je to veče bilo san, ili se stvarno desilo.

– Ipak, tog dana sam prestao da pijem, i da se osvrćem. Nisam više gledao unazad. Bilo mi je lakše. Veliki teret sam ostavio u toj noći.

– Imao sam još uspona i padova, ali se nikada nisam kajao. To mi je donijelo sreću.

– Eto, oprosti što sam samo ja pričao, ali htjeo sam sa nekim da podijelim riječi koje su me spasile. Sledeći put si ti na redu, jer sada moram da pođem.

Naklonio se još jednom, ispio i treću čašu viskija i uputio se ka izlazu.

– Laku noć, ili dobro jutro – obraćao se gostima uz smješak.

Gospodin u odijelu boje slonovače se zaputio u mrak, a ostali su, kao i mnogi tih noći, ostali do prvih zrakova sunca.

 

 

 

 

 

 

 

 

Početak

Gledala je nijemo u čašu. Gledala je kao da očekuje odgovor, kao da će istina da progovori iz dna. Gledala je, i očekivala nešto. Bilo šta, bilo kakav znak.

“Zanimljiva tetovaža!”, muk razmišljanja razbio je nepoznati muškarac…
“I, jel ti nešto govori.” gotovo drsko mu odgovara.
-Hm, slovo Pi. Naravno, govori sve, i ništa, baš kao i tvoje oči.
-Mudar si ti. A ni tvoja nije loša, crna osmica, beskonačnost u igri.
-To niko do sada nije shvatio.
-I ja sam niko, pa opet jesam. Ipak, možda si pričao sa pogrešnim ljudima.
-Pogrešni me prate čitav život.
-Ovce zvono prate.
-Možda da prestanem da zvonim.
-Možda.

Shoulder-Pi-Tattoo-bw

Tišina je ispunila nekoliko trenutaka. Pogledi su se sreli. Oči su vodile bitku.

“I, pošto vidim da krećeš, hoćemo sresti poglede još nekad?” prekinuo je tišinu.
“Bar je to sigurno. Ako ne u ovom, onda u sledećem životu.”
“Sledeći život možda počinje sutra.” odgovorio je sa pomalo pobjedničkim smješkom.
“A možda traje od juče.” odgovorila je i ustala sa stolice.
“Evo ti ovo, kad odlučiš da zaboraviš ili kad odlučiš da se sjećaš ove noći, baci u vazduh i razum će da ti se razbistri.” pružajući joj novčić.
“Nažalost, ne mogu da primim poklon od nepoznate osobe”
“Ti mene znaš, moje ime, moje godine, moje tajne i želje. Sve ti je poznato. U tetovaži je sve upisano” odgovorio je.
“Onda ti tvoja kaže šta će biti sledeće” nastavila je ka izlazu.

Ostao je pogled. Uperen u tamu.

Jasna svijetlost punog mjeseca je obasjavala put.
-Ali, da li je put pravi?- mrmljala je sebi u bradu.
Da li je mjesec u pravu?
I koji put tražim?
I gdje je dođavola mačak?

Nasmješila se.

Onda, gledajući u mjesec, zapita se:“Kako mjesec može da zna koji je put pravi, kad i on sam milenijumima korača istim. Kako može da zna šta je najbolje, kad nije probao drugo?! I šta ga to zadržava da se otrgne u galaksiju, i potraži novu planetu? Novu planetu ili sam da privuče sebi nekoga?“

-Gravitacija.

Nasmješila se još jednom.

Stegla je svoj novčić i pogledala putem tame. Srce je ubrzano kucalo. Nije znala šta je čeka, nije bila sigurna. Iako je trebala da osjeća strah, drugi osjećaj joj je zaposjeo misli. Osjećaj slobode. Bilo je nepredviđeno, bilo je čudno.

Pogledala je u daljinu. Ništa se nije naziralo. Zenice su se skupile, i dalje ništa.

Zatvorila je oči, udahnula duboko, i krenula.
Krenula je naprijed.