Četvrta noć: Parče papira iz prošlih vijekova

Noć neobično tiha. Nije bilo muzike. Nije bilo galame. Samo jedan ugladjeni gospodin koji stojeći na stolici recituje stihove:

Kad gromovi jaki zauzmu polja,
kad burni orkani osvoje mora,
kad tama prekrije svijetlosti sjaj.
Vidićeš ljubav od zla veću,
vidićeš sunce i beskrajnu sreću,
vidićeš raskoš novih boja,
vidićeš početak, najmilija, moja.

Dama sa licem djevojke naručila je crveno vino, kao krv, kako je rekla. Popila je čašu i spustila je na stari pohabani papir. Odšetala je elegantno, ostavljajući me da čitam stari rukopis. Sada misleći o njoj mogao bih da se zakunem da joj je koža bila takva da se crveno vino jasno naziralo dok je klizilo niz bijelo grlo.

Papir je sadržao do tada meni nepoznate stihove:

“Bože mili čuda velikoga,
šta to sikti niz polje zeleno,
jal su zmije iz zemljice crne,
jal su vile sa oblaka bijeli,
jal su ale iz dubokog mora,
nit su zmije iz zemljice crne,
nit su vile sa oblaka bijeli,
nit su ale iz dubokog mora,
neg to vrišti vran konj Damjanov.
Sedam koplja u nebo on skače,
devet koplja unaprijed grabi.
Na njemu je sve zlato i svila,
srebren toke lupaju i zvone.
Kako sunce iza brda dodje,
od oklopa obasja se gora.
Gledaju ga, pa se čude,
dje na njemu junaka nema.
Dva Turčina ga šćaše ustaviti,
oba ih je u vodu smetnuo.
Kad bejahu kod Demir Kapije,
tad povika čuvar sa bedema,
Spuštajte kapije i lance,
evo ide vojska u jurišu.
Pripremite lukove i strele,
katran mrki i kamenje oštro.
Budite Mihajla kralja,
teških ćemo muka dopadnuti.
Al progovara Jelena sa dvora,
Ne spuštajte kapije i lance,
ne zapinjite strele ubojite,
lance će vam lako iskidati,
strele ćete lasno potrošiti.
Nije to vojska u jurišu,
to je vranac kneza Damjana,
to je vranac brata Mihajlovog.
Kakvi li je Damjan muka dopadnuo,
kad vranac bez junaka ide.
Otvarajte vrata i štale,
pripremite zobnicu najveću,
on će sam do konjeva carevih.
Kad vranac pred kapijom biješe,
sve pod njim kaldrma iskače.
Gledaju ga čuvari sa kule,
do kapije sići i ne smješe.
Al ne ide vranac ka štalama,
neg on tuče u vrata od dvora.
Poznaše ga po topotu braća,
od štala su vrata oborili.
Kad ugleda tri brata svoja,
presta vriska Damjanovog vranca,
zasija mu suzica u oku.
Obilaze braća oko njega,
gledaju mu rane od lanaca.
Svi čuvari čudom gledaju,
niko ne smjede njima da pridje.
Al izlazi Mihajlo kralju,
na njega su konji naučili.
Na njega i tri njegova brata,
svi su zajedno od malena bili.
Kad vidje konja bez junaka,
jauknu do neba se čulo.
O moj brate Damjane knezu,
kad si konja ostavio samog,
teški si mi muka dopadnuo.
Teških muka, velike robije.
O tako mi moje slave krsne,
prevrnuću sva carstva i kule,
dok ne nadjem ko te zatočio.
Kad ujutru jutro osvanulo,
sitnu knjigu Mihajlo piše.
Braćo moja, jedina od majke,
hitajte meni ne pitajte ništa.
Ostavite brodove i svilu,
neko nam je brata zatočio,
u tamnici on tamnuje dane.
Pusti Mihajlo sokola sivog,
svaki brat po jednoga ima.
Svaki soko znade djesu braća ,
preko mora il visokih gora.
Knjigu čita Petar kapetan,
knjigu čita a ruka mu drhti.
Petrašine moj mili brate,
Damjan nam je muka zapadnuo.
Najmladji je, a najveći junak,
koja li je vojska njega zarobila,
čiji li je kamen mu postelja.
Ne šćedoše jutra ni čekati,
okrenuše ladju po zvjezdama.
Kad bejahu blizu dvora svojih,
pred nj ide kralju Mihajlo.
Braćo moja kapetani morski,
hodite vi u svoje dvore,
jutrom ranim dalje da idemo.
Progovara Petrašin kapetan,
o Mihajlo moj mili brate,
kako noć da zanoćimo,
kako crveno vino da pijemo,
kako mlado meso da jedemo,
dok nam brat u tudjini trune,
na kamenu svoje kosti krivi.
Pojahaše konje careve,
i tri brata niz polje krenuše.
Trče konji kolko munje svijetle,
trče konji a vranac prednjači.
Četiri su dana jahali,
pa stadoše u jednu mehanu.
Kako stadoše da predahnu malo,
progovara arapin mehandzija.
Zdravo putnici iz daleke zemlje,
dobre konje sa sobom vodite.
Vaki konja u carstvu i nema.
Otkud vama do četiri ista.
Progovara Mihajlo kralju,
mi trgujemo konjima dobrijem,
ove smo za malo zlata uzeli.
Mislili smo za sebe ih imati,
al su odveć silni i golemi.
Daćemo ih i za manje para,
ako ovde ima mušterija.
Reče njima arapin mehandzija,
Mehmed-aga je kupiti šćeo,
kupiti konja da za boja ima.
Jedan mu se vranac dopadnuo,
od nekoga ludog kaurina.
Kaurin mu ne šće prodati,
te je njega aga zatočio.
Trista janjičara tamnicu mu čuva.
Konj pobježe iz štala aginih,
al kaže kaurin braću imade,
svaki istog ima konja i sokola,
sve sa istim biljegom bijelim.
Njih aga čeka u dvorima,
kaže hoće sve ih pogubiti,
pogubiti i uzeti konje.
Kad to začu Mihajlo kralju,
za sablju odmah se latio.
Progovara arapin mehandzija,
prodjite se putnici strani,
ja od kavge ništa ne imadem.
I mi smo dopadnuli muka,
aga jeste nama namet podignuo.
Mehanu oće da mi otmu,
jer ja nemam zlata za namete.
Manu se Petrašin rukom oko pasa,
misli arap za sablju se maša.
Nije Petrašin sablju izvadio,
već on vadi kesu zlata od tri oke.
Evo tebe mehandzijo zlata,
da ti imaš namete da platiš.
Ako se mi vratimo zdravo,
od toga ćemo vino da pijemo.
Kad dođoše do agine kule,
šćede vranac kapiju da slomi.
Drži njega kralju Mihajlo,
i doziva Mehmeda agu.
O ago, sunce te spržilo,
što si našeg brata zatočio.
Što si nam zatočio brata,
zbog jednoga konja i sokola.
Progovara sa kule aga,
privežite konje za kočeve,
sokolove u rešetke pustite.
Ja ću vama brata dati,
ako mi ih sve ostavite.
Hoćemo sve do jednoga,
samo brata da vidimo živog.
Izvode Damjana kneza,
brada mu do pasa se pruža.
Kad vranac ugleda gospodara,
istrgnu se Mihajlu iz ruku.
On obara konje i janjičare
dok Damjanu nije prispjeo.
Tad govori Mihalo kralju,
udrite moja braćo mila,
sa agom dogovora nema.
Skoči 300 ljutih janjičara,
pa nasrću na četiri brata.
Što Mihajlo sabljom ne posječe,
to Petar na buzdovan čeka,
Petrašin skide poveze Damjanu,
i pruži mu koplje ubojito.
Nije puno vremena odmaklo,
svih su trista braća posjekli.
Tad govori aga sa bedema.
Idite kauri prokleti,
uzmite svo zlato iz tamnica.
samo mene živa ostavite.
Al progovara Petar svojoj braći,
ako njega sad mi pustimo,
i drugi će na nas napadati.
Srećom pa je vranac utekao,
živ nas brat ne bi dočekao.
Pusti Damjan koplje ubojito,
kroz kulu je pogodio agu.
Kad bejaše kod mehane,
ustavlja konja Mihajlo kralju.
Arapine danas sreće imaš,
aga namet jeste ukinio.
Širi telal po čitavom carstvu,
da ne mogosmo konje mi prodati.
Ako ko za cijenu pita,
nek pogleda u agine dvore.”

Treća noć: Tri princa, princeza i žaba

Vesela pjesma prolamala se kafanom, dok su četiri svirača svirala, možda i najljepše note koje su šetale ovim prostorom. Harmonikaš, violinista, dugokosi čovjek sa gitarom i smiješni, oniži, dekica sa udaraljkama. Niko ne bi ni pomislio da su se prvi put upoznali, tek večeras…

“Od svih ljudi, ti mi večeras djeluješ najmisterioznije”, uz osmjeh sam se obratio djevojci za šankom.

– Možda jer sam jedina osoba ženskog pola mlađa od trista… tri  godine, koliko po slobodnoj procjeni, ima vitalna bakica u uglu?

Prije nego što sam uspjeo bilo šta da kažem, nastavila je, “Da se dogovorimo, ti ćeš sada da ćutiš, da klimaš glavom, i ponekad se smješkaš. Dobro, možeš da se smješkaš kad hoćeš. Kad popijem viski ti sipaj sledeći, a ja ću tebi da ispričam jednu staru, staru, bajku, o tri princa, princezi i jednoj žabi.”

Izmamila mi je osmjeh. Čaša je dočekala prvi viski. Počela je:

– Nekada davno, davno, iza sedam brda i sedam gora, prije kuće sedam zmajeva, a 300 metara prije skretanja za kuću sedam vila, živjela je, kažu, najljepša princeza tog vremena. Sjedila je ogromnoj odaji, na stolici prekrivenoj svilom i češljala svoju dugu, kao sunce plavu kosu. Njen otac, kralj, bio je ponosan na svoju ljepoticu, i sa svakog putovanja bi joj redovno donosio poklone.

Vraćajući se iz daleke zemlje svile i začina donijeo je najljepše ogledalo koje je poznati svijet do tada vidio.

Vidiš, najljepša moja, ovo ogledalo je i sreća i radost. Sreća jer vidimo koliko smo lijepi i jaki, ali i nesreća jer nam svaki dan dozvoljava da vidimo kako je sve prolazno. Najljepša moja, dugo sam bio na ovom putovanju, i dugo sam razmišljao. Odlučio sam da je vrijeme da ti nadjemo dostojnog muža, sa kojim ćeš zajedno da vladaš ovom velikom zemljom. Zagrlio ju je jako. Zbog toga što je voli, a i zbog toga što nije htjeo da vidi suze u očima. On je kralj. Kraljevi ne plaču.

Vjetar je mrsio crnu grvu dok su snažni konji galopom hitali na četiri različite strane velikog carstva. Glasnici su poslati da rašire vijest o udaji, kako su kazivali, najljepše djevojke u tada znanom svijetu.

Zadatak je bio jasan, ko hoće ruku najljepše djevojke mora da dovede zlatnog letećeg konja.

Legenda o zlatnom konju koji krilima para oblake kružila je generacijama. Sa koljena na koljeno se prenosila priča da su mnogi polazili na dalek put da savladaju nebeskog vladara, ali da se niko, sa tog puta nije ni vratio. Već godinama niko nije krenuo putem Srebrenih planina.

Ni strašne priče ni hladno jutro nisu spriječili tri odvažna mladića da krenu na put koji možda nema povratka. Zlatokosi princ zemlje beskranjnih ravnica, zelenooki princ šumovite zemlje, i dobroćudni princ sa obronaka zemlje snijega i leda.

Četiri dana i četiri noći su putovali. Kada su prošli bronzane doline dočekala ih je velepna šuma borova. Visoki do neba, prekriveni snijegom, pružali su se kilometrima. Konji, iako godinama pažljivo odgajani da bespogovorno nose naslednike zemlje, odbijali su da udju u mračni lavirnint.

Prinčevi su sišli sa konja i pješke nastavili svoje putovanje. Iako su znali da samo jedan može da osvoji ruku mlade princeze, držali su se zajedno. To im je bila jedina šansa da se svi vrate živi.

Posle kratkog vremena nepravilni lavež je počeo da para vazduh.  Znali su da je to sivi vuk, legenda koju su prvi put čuli još od svojih baka. Strah je drhtajima skidao napadali snijeg sa ogrtača, ali puta nazad nije bilo. Morali su da se suoče sa prvom preprekom.

Riječi stare legende kažu da vuk može da se ubije samo zlatnom strelom, pogotkom u srce.

Zvuk je postajao jači, grančice su pucale, snijeg je škripao pod naletom ogromne zvjeri. Zlatokosi je zapeo luk i čekao. Ruke su mu drhtale od napora, ali je znao da promašaj nije opcija. Sve je sada bilo u jednoj streli. Od dana kada je kao dječak otišao preko mora da bi izučio nauku i taktike ratovanja, preko prvih skrivenih suza zbog izgubljenih prijatelja u boju, do krune za koju je znao da ga čeka kada se vrati sa putovanja.

Ogromna prilika se iznenada pojavila. Veći, brži, i strašniji nego u bilo kojoj legendi.

Zlatokosi je odapeo strelu. Odapeo je sve što je do tada učio, sve za šta se do sada spremao.

Vuk se hitro izmakao, i strela je završila u drvetu.

Znao je da je kraj. Oči su se zatvorile da još jednom vide klasje okupano suncem. Zvuk žubora potoka je još jednom bio tu, miris proljeća prožet hladnoćom je ispunjavao nozdrve.

Idilični moment je polako iščezao, ali se ništa nije dešavalo. Nije bio mrtav. Ili jeste. Možda ovako izgleda smrt.

Otvorio je oči i pogledao nepomično tijelo ogromnog vuka ispred sebe. Sa nogama upetljanim u mrežu i kopljem koje je probilo vrat.

“Idemo dalje”, začuo se glas zelenookog princa. Sledeći put prati šta radimo, i ne izigravaj heroja. Heroji postoje samo u legendama, koje uzgred i nisu tačne.” reče čupajući koplje koje je od silnog udarca bilo zariveno u zemlju.

– I krenuli su dalje , rekla je i iskapila još jednu čašu.

– A krećem i ja sada, sunce samo što nije počelo da sija.

“Čekaj, šta se desilo posle, ko je na kraju osvojio djevojku, jel žive i sada srećno, i gdje je žaba u svemu tome?”

Nasmješila se i krenula prema vratima.

– Dragi moj dječače, za nastavak ćeš morati da pričekaš. Ili, još bolje, nastavi sam. I pričaj dalje. Sve to već imaš u glavi. Ja ću da čekam na drugom kraju carstva da od nekoga čujem kraj. Ako pobjedi dobroćudni princ znaću da si izabrao nemaštovite ljude da prenesu legendu.

“U redu, prihvatam . Makar mi reci koju ulogu u priči ima žaba”

Podigla je lagano majicu i tetovaža žabe se pojavila na stomaku.

“Ovo je žaba koja odbija da postane princ. Koliko god da je ljubiš, ona i dalje ostaje žaba. Možda zato što ne vjeruje u legende, ili zato što je shvatila da će ovako da dobije više poljubaca”

Sunce je počelo da obasjava kafanu. Jedini gosti koji su ostali su flaše, četiri pokidane žice i jedan novčić. Mali srebrenjak sa motivom mosta. Obrisao sam ga od prašine i obratio se sa poštovanjem:”Koja je tvoja priča, prijatelju moj?”

 

 

 

 

 

 

 

 

Druga noć: Ne brini se, pogriješićeš

Te noći je bilo neobično malo gostiju. Dva pijanca u uglu koji od ulaska vode žustru raspravu, elegantana dama sa širokim šeširom i stariji gospodin koji je pokušavao da se skoncentriše na čitanje novina.

Orkestra nije bilo, ali sudeći po licima gostiju, niko to nije ni primjećivao. Svi su bili okupirani sopstvenim mislima i problemima da im je odsustvo prijatnih melodija, na neki čudan način, i prijalo.

Ja sam po običaju pokušavao ljudsku tugu da sakrijem u alkoholu, ali ni te noći ona nije htjela da pobjegne. Bila je tu, u svoj svojoj veličini, kao i prvog dana. Kao i drugog i trećeg, i mnogo dana posle.

Dok se prozirni dim damske cigarete gubio u vrtlogu nedefinisanih oblika, pijanci suzama stavljali tačku na raspravu, a stariji gospodin uredno presavijao časopis iz prošlog vijeka, začula se škripa vrata, četvrti put te noći.

Pojavio se gospodin poznih godina u savršeno krojenom odijelu boje slonovače. Niskog rasta, pravilno skraćene sijede brade, kestenjastih očiju sa blagim osmjehom, izgledao je kao da mu je neprijatno što mora, bar na kratko, da naruši atmosferu koja je vladala.

Skinuo je mali, ovalni šešir, i lagano se poklonio.

– Dobro veče! – prijatni glas na trenutak je zaustavio je haotičnu idilu.

Gosti su ga ovlaž pogledali i nastavili kroćenje besciljnih misli.

Sjeo je za šank i naručio viski, bilo koji, ali da je trideset i pet godina star. Tačno toliko.

Iznenadio me ovaj zahtjev, i moram da priznam da me je zanimalo zašto ta brojka. Nisam ga pitao, znao sam da će da mi kaže, svi kažu.

Posle 10 minuta traganja po magacinu donijeo sam flašu Teravusa, tačno 35 godina staru. Obrisao sam prašinu i nepoznatom gospodinu nasuo prvu čašu.

Popio je naiskap, gurnuo čašu prema meni, i počeo svoju priču.

– Prije tačno 35 godina sam prestao da pijem viski. I sav alkohol. Nije mi nedostajalo, ali pogriješio sam. I znao sam da ću da pogriješim.

– Znaš, tokom svoje mladosti sam imao velike dileme. Uvijek me je mučilo šta ću da uradim, kojim putem da krenem, šta da izaberem. Godinama su me sve te odluke potiskale i spriječavale da uradim velike stvari. Taman bih krenuo nekim putem, crv sumnje bi počeo da me izjeda i ponovo bih računao da li sam pogriješio i da li je možda druga odluka bila bolja.

– Sve te dileme i razmišljanja su samo unosila potištenost u moj život, i spriječavala da uradim stvari do kraja. Ničim nisam bio zadovoljan, uvijek sam mislio da sam mogao bolje. Vremenom je moje preračunavanje i vaganje odluka postalo opsesija. Te loše misli su me toliko okupirale da sam počeo odbranu viskijem. Pomagalo je po noći, ujutru je sve bilo isto.

– Jedne noći, prije tačno 35 godina, upoznao sam čovjeka, za šankom birtije u koju sam često odlazio. Bio je odrpan i neuredan, kao i mnogi koji su posjećivali to mjesto. Jedino što mi je ostalo upečatljivo kod njega su neobično drugačije oči.

– Rekao mi je, plati mi piće i ja ću ti riješiti stvar koja te najviše muči. Nasmješio sam se i naručio dva viskija.

– Vidiš i u tom trenutku, u besmislenom razgovoru, imao sam dilemu, šta da ga pitam. Iako nisam očekivao odgovor koji će da me usreći, i dalje nisam znao šta da izaberem.

– Na posletku mu rekao da ne znam šta bih ga pitao, to me muči.

– Tada je popio svoj viski, i odgovorio mi:

“Tebe brinu odluke. Mučiš se oko toga da li ćeš stvari da uradiš valjano, i da li će vrijediti ono što si uzeo kao ispravno. To je zato što nisi spoznao život. Sve te komplikacije u tvojoj glavi u stvari imaju jednostavan odgovor:

Šta god da izabereš, pogrešno je. 

Da, toliko je jednostavno. Svaka odluka koju doneseš u životu je pogrešna. Ništa nije ispravno. I ta gospođica koju trenutno gledaš je pogrešna odluka. Ova iza leđa je bolja prilika od nje. Ali, iako bolja od odluke koju ćeš večeras da napraviš, ona je pogrešna u odnosu na damu koja sjedi sama u restoranu tri bloka odavde. I tako u krug.

Savršenstvo ne postoji. Ne postoji prava odluka. Sve je pogrešno.

Bitno je da sa tim greškama živiš, i da izvučeš najbolje iz njih. Ne gledaj unazad, jer zaludno je mijenjati grešku za grešku. Ne gledaj ni unaprijed, jer greške često nemaju rešenje. Živi sada, najbolje što možeš.”

– Narednog jutra sam se probudio na podu stana, ne znajući da li je to veče bilo san, ili se stvarno desilo.

– Ipak, tog dana sam prestao da pijem, i da se osvrćem. Nisam više gledao unazad. Bilo mi je lakše. Veliki teret sam ostavio u toj noći.

– Imao sam još uspona i padova, ali se nikada nisam kajao. To mi je donijelo sreću.

– Eto, oprosti što sam samo ja pričao, ali htjeo sam sa nekim da podijelim riječi koje su me spasile. Sledeći put si ti na redu, jer sada moram da pođem.

Naklonio se još jednom, ispio i treću čašu viskija i uputio se ka izlazu.

– Laku noć, ili dobro jutro – obraćao se gostima uz smješak.

Gospodin u odijelu boje slonovače se zaputio u mrak, a ostali su, kao i mnogi tih noći, ostali do prvih zrakova sunca.

 

 

 

 

 

 

 

 

Početak

Gledala je nijemo u čašu. Gledala je kao da očekuje odgovor, kao da će istina da progovori iz dna. Gledala je, i očekivala nešto. Bilo šta, bilo kakav znak.

“Zanimljiva tetovaža!”, muk razmišljanja razbio je nepoznati muškarac…
“I, jel ti nešto govori.” gotovo drsko mu odgovara.
-Hm, slovo Pi. Naravno, govori sve, i ništa, baš kao i tvoje oči.
-Mudar si ti. A ni tvoja nije loša, crna osmica, beskonačnost u igri.
-To niko do sada nije shvatio.
-I ja sam niko, pa opet jesam. Ipak, možda si pričao sa pogrešnim ljudima.
-Pogrešni me prate čitav život.
-Ovce zvono prate.
-Možda da prestanem da zvonim.
-Možda.

Shoulder-Pi-Tattoo-bw

Tišina je ispunila nekoliko trenutaka. Pogledi su se sreli. Oči su vodile bitku.

“I, pošto vidim da krećeš, hoćemo sresti poglede još nekad?” prekinuo je tišinu.
“Bar je to sigurno. Ako ne u ovom, onda u sledećem životu.”
“Sledeći život možda počinje sutra.” odgovorio je sa pomalo pobjedničkim smješkom.
“A možda traje od juče.” odgovorila je i ustala sa stolice.
“Evo ti ovo, kad odlučiš da zaboraviš ili kad odlučiš da se sjećaš ove noći, baci u vazduh i razum će da ti se razbistri.” pružajući joj novčić.
“Nažalost, ne mogu da primim poklon od nepoznate osobe”
“Ti mene znaš, moje ime, moje godine, moje tajne i želje. Sve ti je poznato. U tetovaži je sve upisano” odgovorio je.
“Onda ti tvoja kaže šta će biti sledeće” nastavila je ka izlazu.

Ostao je pogled. Uperen u tamu.

Jasna svijetlost punog mjeseca je obasjavala put.
-Ali, da li je put pravi?- mrmljala je sebi u bradu.
Da li je mjesec u pravu?
I koji put tražim?
I gdje je dođavola mačak?

Nasmješila se.

Onda, gledajući u mjesec, zapita se:“Kako mjesec može da zna koji je put pravi, kad i on sam milenijumima korača istim. Kako može da zna šta je najbolje, kad nije probao drugo?! I šta ga to zadržava da se otrgne u galaksiju, i potraži novu planetu? Novu planetu ili sam da privuče sebi nekoga?“

-Gravitacija.

Nasmješila se još jednom.

Stegla je svoj novčić i pogledala putem tame. Srce je ubrzano kucalo. Nije znala šta je čeka, nije bila sigurna. Iako je trebala da osjeća strah, drugi osjećaj joj je zaposjeo misli. Osjećaj slobode. Bilo je nepredviđeno, bilo je čudno.

Pogledala je u daljinu. Ništa se nije naziralo. Zenice su se skupile, i dalje ništa.

Zatvorila je oči, udahnula duboko, i krenula.
Krenula je naprijed.